Eleanor Oliphant je najobičnija tridesetogodišnjakinja. Njezin život se sastoji od odlazaka na posao i rješavanja križaljki, a vikende provodi u svom stanu uz smrznutu pizzu i votku. Izbjegava bilo kakva druženja, a jedine osobe koje dolaze u njezin stan su radnica iz socijalne službe i komunalni radnik koji očitava brojilo. Naizgled, s njom je sve u najboljem redu, iako joj se život svodi na puko preživljavanje. "Često imam osjećaj kao da me nema, kao da sam plod vlastite mašte. Ponekih dana osjećam se tako labavo vezanom za Zemlju kao da su niti koje me vežu za nju tanke poput paučinastih vlakana šećerne vune. Snažan nalet vjetra mogao bi me od nje potpuno odvojiti, podići u zrak i otpuhati poput sjemenke s maslačkove glavice." Uskoro, u Eleanorin život ulazi Raymond, radni kolega koji joj, na njezino čuđenje, želi biti prijatelj, a naizgled banalan događaj u kojem oboje sudjeluju joj u potpunosti počinje mijenjati svakodnevnicu. Eleanor uskoro uviđa da o životu ne zna apsolutno ništa - njezine "društvene norme" su u potpunom neskladu s ponašanjem koje se zapravo očekuje u interakciji s drugima, a brutalna iskrenost i bez-dlake-na-jeziku stav graniči s nepristojnošću. Ipak, Eleanorin život polako prestaje biti monoton i, uz pomoć Raymonda, ona otkriva čari života kakvog dotad nije poznavala. Nažalost, par dobrih događaja nije bilo dovoljno da se Eleanor trgne i preuzme stvar u svoje ruke - i dalje se osjeća usamljenom, jadnom i neželjenom, a svoju tugu utapa u litrima alkohola jer se ne zna drukčije izboriti s boli koja ju guši. "Bilo je trenutaka kad sam mislila da ću umrijeti od samoće. Ljudi ponekad kažu kako umiru od dosade ili kako bi umrli za šalicu čaja, ali umrijeti od samoće za mene nije hiperbola. (...) Ako vas netko pita kako ste, od vas se očekuje da odgovorite: DOBRO. Ne očekuje se da kažete kako ste zaspali u suzama jer već dva dana niste progovorili s drugim ljudskim bićem. Očekuje se da kažete: DOBRO." Eleanorini loši dani se samo nižu, a nade za bolje sutra je sve manje. Iako svjesna da život kakav živi nije dobar za nju, nema se komu obratiti za pomoć jer je na samoću navikla, a tragični događaj iz prošlosti s kojim se godinama ne može suočiti joj je, kako vjeruje, oduzeo svaku priliku da bude sretna. Zbog svega toga, votka opet postaje njezino jedino društvo. "U današnje vrijeme usamljenost je novi rak - nešto sramotno, nepristojno, za što smo iz nekog tajanstvenog razloga sami krivi. To je nešto zastrašujuće, neizlječivo, ustvari, toliko užasavajuće da se to ne usudite ni izgovoriti zato što drugi ljudi na sam spomen te riječi misle da bi se i oni time mogli zaraziti ili se boje da tako iskušavaju sudbinu koja bi jednoga dana i njima mogla namijeniti sličnu grozotu." Bez obzira na sve padove, Eleanor na kraju pronalazi snagu i utjehu u prijateljstvu kolege Raymonda te mu napokon povjerava sve strahove i traumu iz djetinjstva. Uz njegovu i pomoć psihijatrice, Eleanor počinje graditi svoj život po svojim pravilima, a prošlost ostavlja ondje gdje i pripada, napokon vjerujući da i nju - čudnu, jadnu i usamljenu Eleanor Oliphant - čeka svijetla budućnost.